Zašto trčati bosi za mir?

Pa nema razloga, nažalost ima ih na stotine.
Na mjestima gdje postoji sukob ne pitaju da li su obuli prije bacanja bombi. Žrtve svih ratova, obični građani, trče u sklonište sa onim što imaju na sebi.
U mnogim slučajevima bombe ostavljaju mrtve bosonoge na perforiranom asfaltu.
Zašto trčim bos?

 Dana 2. oktobra, grupa sanjara napustila je Kostariku da obiđe svijet tražeći svijet bez ratova i sukoba.
Treći svjetski marš za mir i nenasilje nije san nekolicine, to je stvarnost mnogih ljudi svih rasa i uvjerenja.
Ne mogu puno, nastavi sanjati i stvarati stvarnost. Zato trčim bos, da skrenem pažnju i probudim više svijesti i time pokažem svoju podršku Trećem maršu za mir i nenasilje.

Naša kolegica Sol Bravo bila je važan dio ovog dana jer me njena energija pratila od početka do kraja turneje. Upoznali smo se na četiri od šest mirovnih tačaka kroz koje sam prošao. Spoznaja šta me čeka na različitim dijelovima rute bila mi je velika motivacija.

U subotu, 26. oktobra, nešto posle 9:30, napustio sam madridski Plaza de la Prosperidad. Odabrao sam tu polaznu tačku jer postoji Monolit ratne smrti podignut 1986. Ovdje leži rat, postavljen na mali nadgrobni spomenik u podnožju malog obeliska. Ovaj monolit je postao amblem kvartovskog pokreta. Trg je 2013. preuređen, a gradsko vijeće Madrida odlučilo je da ne zamijeni monolit, zbog čega se cijeli kvart mobilizirao tražeći da se on obnovi. 2018. godine postavljena je nova na isto mjesto jer od originala ništa nije ostalo.

Sa ovom idejom započinjem avanturu: ako se ljudi mobiliziraju, možemo promijeniti stvari.

Prva tačka je vrlo blizu, rano je i nema mnogo ljudi na ulici. Stižem na Peace Market, tu ponovo vidim Sola. Tokom ovog dela razmišljam o tržištima i razmišljam, da se ne bi pregovaralo o ratu, možda bi bilo mira, ali ratna industrija pruža mnogo koristi i pohlepa ljudskih bića uvek želi više. Kompanijama povezanim sa industrijom oružja trebalo bi zabraniti trgovanje na berzama, jer što se više „vrednosti” razmenjuje, više vrednosti gubimo.

Nastavljam prema statua Mahatme Gandija, Ni mene ne stiče daleko. Dirnu me to što se dižem na noge i prisjećam se svega što je postigao svojim mirnim marševima, svojom mirnom borbom. Za mene su Gandhi i Lennon dvije velike reference za mir.

Odatle idem u Univerzitetska bolnica u La Pazu, koji se nalazi sjeverno od Madrida, duža je ruta uzbrdo. Osjećam se ugodno jer su trotoari u tom području glatkiji i moja stopala to cijene. Tokom obilaska razmišljam o bolnicama uništenim u ratovima, o improvizovanim poljskim bolnicama, gdje ne bi trebalo biti situacija tako nepravednih kao bolnica puna ratnih ranjenika.

Bolnice treba da budu sveta mesta kao crkve, nedodirljiva. Emotivno razmišljam o količini patnje koja se može dogoditi u ratu.

Osjećam se kao da mi tijelo traži vodu, to mi se već jednom desilo kada sam dehidrirao trčeći 23 kilometra. Znam teoriju, na dugim vožnjama moraš piti, čak i ako nisi žedan, a ja sam već prešao 10 kilometara. Pitam se znaju li to ljudi koji moraju dugo trčati bježeći iz bombardiranih gradova i hoće li imati mogućnost da piju vodu svojim dugim putevima egzodusa.

Još jedan odraz mi pada na pamet. Medicinska industrija je izgubila svoj put, ne žele zdrave ljude, a sjećam se da zdravlje nije posao, ono što donosi profit je bolest. Možda bi trebalo i farmaceutske ili medicinske kompanije maknuti sa berze jer se o zdravlju ne treba spekulisati, niti treba imati koristi, korist treba da bude za sve građane podjednako. Održavajte zdrav duh u zdravom tijelu. Razboljevaju vas strahovi, negativne misli... i ratovi.

Na trgu koji spaja različite zgrade koje čine bolnicu ponovo se susrećem sa Solom. Ovdje se zaustavljam da popijem vodu i pojedem vegansku energetsku pločicu. Foto, video i nastavite prema Ulici mira.

Minute i kilometri prolaze. Ulice Madrida su pune ljudi. Ispod cijele ulice Bravo Murillo; Područje u blizini pijace Maravillas je veoma prometno i moram paziti da nikoga ne gurnem. Kad god mogu idem na put, hrapavost asfalta je malo tvrđa od pojedinih dijelova trotoara. Na trotoarima su neke pločice sa tačkicama kako bi slijepi mogli imati predstavu gdje se nalazi zebra, a kada idete bosi i pređete već 14 kilometara, jako ih osjetite, osjetljivost vaših stopala , a vaše srce je u svom najboljem izdanju.

Spuštam se niz San Bernardo, Gran Vía, prelazim Puerta del Sol, vidim turiste kako se slikaju, grupe na turističkim rutama, ljude koji čekaju u redu da se slikaju na kilometru 0... Skrećem desno, idem gore Calle del Correo, Sada manje gužva, dolazim do starog Albéniz teatra i vidim golubicu mira na prekrasnoj pločici: Ulica mira. Ne zaustavljam se ovdje. Mislim da ova ulica treba da bude na mestu sa većim prometom da svi pamte da smo mirna bića, da želimo da živimo u miru. Želimo svijet u miru.

Nastavljam prema zvono mira u vrtu crkve San Andrés, u srcu Madrida de los Austrias. Put mi se čini veoma kratkim. Istina je da je gužva, ne mogu brzo da trčim. Nije me briga, dolazim do cilja i idem da milujem Zvono mira, poklon italijanske vlade Španiji nakon napada 11. marta 2004. Inače, pre više vekova u Evropi su granice gradova bile ograničene Dokle se čulo crkveno zvono, gdje se više nije čulo, tu su bile označene granice grada. Zvuci zvona stvarali su granice, granice.

Uživao sam u dolasku, zvono i moje emocije i Sol je stigao. Zagrlili smo se i osjetili puninu trenutka. Svet se nije promenio, ja sam se promenio. To me ne čini boljom osobom, ali me čini svjesnijom, zbog čega sada mogu reći s obje ruke na grudima, na nivou srca: Da miru. Ne želimo da živimo u sukobu, pod strahom od ratova. Ni ratovi ni zdravstvo nisu biznis. Neka se spekulacije završe. Da organizacije koje rade za mir prestanu raditi na održavanju ratova i zahtijevati poštivanje rezolucija usvojenih prije nekoliko decenija. Da iz svojih organizacija izbacuju zemlje koje lažu ili manipulišu. Dovoljno je da se normalizuje nedostatak etike ili vrednosti... vrednosti svojstvenih ljudskim bićima. Mi smo dobri ljudi i dolazimo u miru. Živimo uz zvuk mira i nenasilja.

Hvala vam, Sol, Carlos, Jesús, Luis, Cristina, Mila i svim ljudima koji su poslali riječi ohrabrenja i svoju najbolju energiju.
Nastavljamo u Maršu za mir.
Pratite globalni marš na sledećem linku: https://theworldmarch.org/

Ja sam José María Escudero Ramos, duhovni trkač.

https://susurrosdeluz.org

Ostavite komentar